top of page

Zašto živim na selu i kakva je to organska i zdrava hrana u epizodi : Pustinja Vojvodina.


Kao inženjer elektrotehnike zaposlen u it-u zarad svojih ideala i ubeđenja putujem svakodnevno 130km do svog radnog mesta, odričem se lagodnog zivota u gradu žrtvujuci svoju energiju i vreme. „Zašto?“ je pitanje sa kojim se često susrećem i sada ću pokušati da na isto odgovorim. Da biste me posetili u Krčedinu ovih dana rane jeseni moraćete da prođete kroz pustinju u kojoj ono malo niskog rastinja ili osušenih ostatka žetve gori, dok se gust dim meša sa oblacima suve zemlje. Kiša nije padala 4 nedelje a apokaliptični prizor dobija svoju kulminaciju onog trenutka kada napustite vozilo ili otvorite prozor a na vas se sjati roj neodoljivih i prekomerno namnoženih smrdibuba. Vojvodina može da hrani celu Evropu ali je danas to tačno samo ako dodamo i :„kad bi je obrađivali Japanci“. Kako smo stigli do pustinje i koliko je vremena još potrebno da dođemo do peščanih dina?


Kada smo ušli u doba industrijalizacije, ista je svojim prisustvom u poljoprivredi donela mnogo toga dobrog, a pre svega mogućnost lakog prehranjivanja velikog broja ljudi. Kao i svaki put kada je čovek hranu učinio pristupačnijom, čovečanstvo je doživljavalo progres, a ovaj put je to bilo neviđenim tempom, koji ne jenjava ni danas. Međutim, u ovakav sistem ima i lošu stranu i problema smo postali svesni tek kasno i još uvek ih mahom ignorišemo. Seljaka su zamenile mašine i kao četvrta ili peta generacija industrijalizacije gotovo potpuno smo izgubili predstavu o tome kako je to bilo nekada. Poznata priča koju smo slušali od bake i deke je samo delić slike i kao takva je bajkovita naspram naše svakodnevice i u nama izaziva nostalgični osmeh, dok bi selo iz 18og veka danas bilo najveća turističlka atrakcija. Seljak je prinuđen da pređe u grad, dok u selu ostaju uporni, većinom upućeni na druge profesije ili su to oni koji izbor nisu imali. Malobrojni ljudi, koji i dalje žive od poljopriverede, potpuno su podređeni krupnom kapitalu.


Kako funkcioniše simbioza traktora i kapitala? Jednostavno,vreme je novac i ne treba ga gubiti, pa smo vremenom dobili mašinu za sve, te do neslućenih razmera povećali površinu zemlje koju jedna mašina može da obrađuje. U ovako postavljenom sistemu svaki šumarak i svako prirodno stanište biljaka i životinja potpuni je višak. Takođe, posledica ovakvog pristupa, pored izumiranja sela u kom ljudi više nisu bitni, je i mala i sve manja produktivnost određene uzgajane kulture u jedinici površine.


Da li je ovakva hrana zdrava? Zaista ne znam, postoje određene studije koje govore jedno i one koje govore drugo a nemam dovoljno znanja da eksperimentalno potvrdim da li je prskana jabuka manje zdrava od moje, neprskane. Ono što sa sigurnošću znam je da ne brinem o tome da li sam je dobro oprao, ne trošim novac za različite preparate dok su moji prinosi u najmanju ruku isti kao u susednom voćnjaku u kome su biljke tretirane na gotovo dnevnoj bazi.

Vratiću se ponovo na traktor i njivu kukuruza sa koje se, dok ovo pišem, selom širi miris zapaljene strnjike, ali sada se osvrćem na prirodu. U okviru jednog zdravog ekosistema kruženje hranljivih materija se obavlja u prirodnim ciklusima. Kolokvijalno pojašnjeno: najpre list razgrađuju ogranizmi poput bakterija, gljiva i glisti. Gliste svojim kretanjem kroz zemlju istu čine poroznom a nusprodukt bakterijskih i gljivičnih procesa razgradnje jesu određeni mikro elementi koje biljka uzima iz zdravog tla, tako se hraneći. Ovakvo tlo ima jasno definisan dubinski - mineralni, i površinski -organski sloj koji svaki imaju svoju ulogu i u potpunom su balansu čineći stabilan sistem koji se uspešno samoregeneriše milionima godina unazad. Sa druge strane, kapital angažuje onog jedinog preostalog seljaka koji uz mašinu obrađuje pola atara jednog sela, plug jednostavno zamenjuje gliste a većina mikroelemenata se suplementira vestačkim djubrivom. Njiva postaje medijum u kome nema živih organizama i mogla bi biti sačinjena od iseckanih traktorskih guma tako da ni mašina, seljak, niti kapital ne primete razliku. U tom, teoretskom slučaju, smo biljku đubrenjem snabdeli svim mikroelementima koji se u živom tlu nalaze, dobijajući sistem koji je mrtav i u koji treba stalno unositi nove resurse i to tako da ih je vremenom potrebno sve više i više. Na takvom, mrtvom, tlu je najlakše zapaliti sav preostali materijal nakon žetve, oblaci suve zemlje i dima kapital ne zanimaju a Vojvodina se lagano ali sigurno sprema za peščane dine. Povrh svega, seljak u celom sistemu ima najmanje profita dok krupni kapital preko većinske zarade od trgovine ubira plodove.


Poljoprivreda u kojoj zemljište čini živi organizam, poput onog koji nalazimo u prirodi dobila je naziv organska, osvrćući se na pomenuti živi, površinski, sloj tla. Svaki vlasnik organskog vrta najpre će se pohvaliti svojim tlom i činjenicom kako svoje biljke ne prska nikakvim hemijskim putem dobijenim preparatima. Zatim će vam objasniti kako je povrće koje kupujete u prodavnici užasno, dok se vi budete divili ukusu organski uzgojene šargarepe ili neke biljke za koju niste nikad ni čuli jer je u komercijalnoj proizvodnji neisplativa. Principi organske poljoprivrede uključuju, primera radi, kompostiranje kao najvažniju brigu o tlu, a pomenuto izbegavanje hemijskih suplemenata i otrova ušlo je u načela ovakvog načina uzgoja hrane. Uz obraćanje pažnje na recikliranje, primenu obnovljivih izvora energije, te mesta čoveka u jednom ovakvom sistemu dolazimo do permakulture koja se bavi baš ovom problematikom. Malčiranjem kao imitacijom šumskog tla uz tezu da zemlja nikada ne treba da bude gola nastao je princip uzgajanja biljaka bez okopavanja kome su se gliste, bakterije i razni oblici gljiva jako obradovali. Živi svet se vraća užurbano u ovakve vrtove, produktivnost postaje neuporedivo bolja nego na industrijalizovanim farmama pa ostaje mesta i za šume, jezera, i uz veliki diverzitet smrdibuba dobija konkurenciju pa je nema u toj meri kao danas. Diverzitet i samoodrživost su ključni preduslovi da bismo jedan poljoprivredni sistem nazvali prirodnim, i obuhvata sve pomenute i mnoge druge pravce i metodologije kojima se vodim tokom rada na svakom projektu moje male farme.


Ne treba izvući radikalni zaključak i naprasno se suprotstavljati kapitalu, jer je to nemoguće. Međutim, potrebno je da uključimo mozak i borimo se za ono što imamo, a imamo mnogo. Sva motivacija koju imam usmerena je ka usavršavanju uz pomenuta načela, na zemlji kojom raspolažem sa ciljem da pomoću sistema koje razvijam utičem da zdrava hrana prestane da bude luksuz rezervisan za odabrane, već potpuno podrazumevana svakodnevica. Sistemi na kojima radim uključuju proizvodnju, skladištenje i finalnu obradu hrane, automatizovane sisteme i softver za podršku, te na kraju obradu i prilagođavanje većih površina zemlje. Na kraju, a sigurno i najvažnije, želim da u najvećoj mogućoj meri doprinesem očuvanju prirodnih staništa i regeneraciji uništenih. Vizija koju imam je proistekla iz hobija i strasti, a motivišu me ambiciozni i jasni snovi. Premda često imam osećaj borbe sa samim sobom, vremenom koga nikad nema dovoljno, vetrenjačama ili nerazumevanjem, uživam u svakom novom danu, novom projektu i generalno misiji koju sam izabrao za svoj život.​

bottom of page